Kratka priča o ljubavi

This text can be read in English here.

Upravo je izašla. Nakon silne vriske i lupanja vratima najzad nastade tišina. Čuo se još samo huk grada kroz otvoren prozor, sirene i automobili. Ali samo što sam se okrenula ka kuhinjskom pultu, vrata se otvoriše i ona ponovo upade u stan. Tabanajući okolo, rovila je po stvarima, knjigama, papirima. Na trenutak nam se pogledi spojiše, ali ona svoj brzo obori i zgrabi termos koji je sve vreme bio tu na stolu. Besno krenuh za njom, rešena da joj ovog puta ne dozvolim da zalupi vratima, ali ona je bila brža, zalupi mi ih pred nosom. Pre nego što je prvi, pa onda evo i drugi put odjurila iz stana, pozvala sam je na večeru. Nismo se videle skoro mesec dana, toliko toga sam htela da joj ispričam, da joj prepričam. Da joj se ponovo približim, jer od kada je došlo dete vremena za bilo šta drugo nije bilo. Nekada smo po čitave dane ležale na krevetu sa nogama uza zid. Noge bi nam utrnule, pa bismo ih spustile, a onda ih ponovo podigle. Ustajale smo tek da nešto pojedemo, odemo do toaleta  ili da pogledamo koliko je sati. Sada je svaki susret trebalo unapred ugovoriti. Utorak ne mogu, sreda može, ali tek posle šest, a u osam dete mora u krevet. Čak i kad bismo se videle, neprestano sam gledala na sat. Sto je bio postavljen, dete je sedelo za njim. Sela je i ona, potpuno odsutna, neprestano buljeći u telefon. Dete ju je pogledalo, pa je nastavilo da jede, pa ju je opet pogledalo. Ona je nešto promrmljala, ne skidajući pogled s telefona. Dok sam spremala večeru, krišom sam ih posmatrala. Dete je još neko vreme sedelo za stolom, a onda je ustalo i otišlo u sobu. Onda je počela da se klati na stolici, lupajući nogarima o pod. Najpre jedva primetno, a onda sve jače. Podizala je stolicu na zadnje nogare, pa je spuštala, pa je opet podizala. Svaki udarac nogara o pod prolazio mi je kroz glavu kao trzaj. Zalupah jače nožem po dasci ne bih li joj skrenula pažnju, ali uzalud. U tom trenutku bilo je već kasno da joj se obratim mirno, grlo mi se steglo, iz grudi mi izbi jecaj. Ona spusti telefon, pa me pogleda razjareno, kao da je prekidam u nečem važnom. Taj pogled opravda sav moj gnev. Iz utrobe mi se ote krik: „Napolje!“ Ona se tad razmaha kao kokoška, zakači čašu na stolu, sruši vazu iz Irana, vaza prsnu o pod, a čaša se još zaljulja, zavrte po stolu, pade i razbi se u parčad. Pritrčah sa đubrovnikom da počistim, da se dete ne poseče, pomislih, nema veze, ionako je kitnjasta. A ona se nadvi nada mnom, koščata, sva od laktova i zuba. Njen glas se izvitoperi od besa i postade urlik, a ja odrveneh tvrdoglavo zureći u pod. To ju je još više razbesnelo. Zgrabi kvaku, frkćući navali svom težinom na vrata, pa ih iz sve snage zalupi za sobom. Kad je izletela i drugi put, zaključah vrata. Sto je stajao postavljen, tanjiri i escajg razbacani, papiri i sitnice rasuti, po podu sitno staklo. Bacih đubrovnik u stranu. Dok su mi suze lile niz obraze, poskakutah radosno preko slomljenog stakla. Zažaliću, ali ne još. Sad ću uživati u ovoj kratkoj, besmislenoj pobedi, u ovom olakšanju. A dete? Dete sad sedi u sobi i igra se, pustilo je odrasle da pričaju. On sedi u sobi, sa svojim igračkama, u svom svetu, ali znam da sve zna. Kad uđem, praviće se da se ništa nije desilo, da ništa ne zna. Zateći ću ga na podu kako se igra sa kockama, kako gleda svoja posla u svojoj sobi. Kada uđem, pogledaće me svojim tamnim očima, gledaće me dugo, i od tog pogleda biće me sramota. Ali to neće biti pogled osude, već nešto još gore — pogled razumevanja. Na pragu sobe zastadoh i oslušnuh. Čulo se lupanje igračaka po podu, pa njegovo disanje, hrapavo od zapušenog nosa. Okrenuh se i ugledah iza sebe razbacane tanjire i papire, staklo po podu. Dete može svakog časa da izađe boso. Ali ne učinih ništa. Dete se mirno igralo u sobi, nije me zvalo. Mogla sam da uđem, da sednem kraj njega, da pogledam šta gradi.  Sa stepeništa se više nisu čuli njeni koraci. Mora da je već strčala do prvog sprata. Neće se vratiti. Uvredila sam je grdno. I neka. Naći ću novu prijateljicu. Opečena iskustvom, biraću pažljivo. Moja nova prijateljica će biti blaga, puna strpljenja i razumevanja. Imaće mirne ruke i uredne nokte, kratko podrezane, bez laka. Kada bude umorna, reći će da je umorna. Kada bude gladna, poješće nešto. Kada joj se bude ćutalo, ćutaće, i neće me ćutanjem kažnjavati. Ići ćemo zajedno na letovanje. Ujutru će otići po kafu, bez uvrede što nisam pošla s njom, i vratiće se sa dve šolje, jednu će spustiti pored mene, bez reči, jer će znati da ujutru ne treba mnogo govoriti. Neće tražiti da je zabavljam, da je ucveljenu tešim što je umorna i gladna, što je dečko ne zove. Razdvajaćemo se i spajati u harmoničnom ritmu. U ritmu naših skoro pa potpuno sinhronizovanih potreba. Grliće me i ja ću je grliti, i nikad neće biti čudno, jer nijedna od nas neće grliti ovu drugu duže nego što treba, ni kraće, ni jače, ni slabije. Moja nova drugarica. Nikad preterana, nikad glavna, nikad glasna. Nikad neće biti ljubomorna na druge žene, jer će znati da je moja odanost večna, bezuslovna, do groba. Sve dok bude samo moja drugarica. Znam i gde ću je naći, u baru, znam i u kom. Tamo će me za starim, drvenim šankom čekati ona, prekrštenih nogu, stasita žena, instruktorka plivanja. Nosiće belu majicu, ne novu, nego opranu mnogo puta, omekšanu od nošenja, i fino ukrojene pantalone. Izaći ću iz kuće, okuražiću se, naćiću nekog da pričuva dete. Čak ću se i našminkati. Prepoznaće me odmah, čim budem ušla u bar. Pogledaće me blago i nežno će potapsati barsku stolicu pored sebe. To će biti stolica za mene da sednem. Kada budem sela, krenuću da lupetam od nervoze, a ona će mi staviti ruku na rame i ja ću zaćutati, i zatvoriti oči. Vodiće me na bazen, strpljivo će mi ispravljati tehniku kraula, korigovati rotaciju kukova, a tehnika kraula i rotacija kukova će mi ispraviti kičmu. Udisaj, izdisaj. Gledaću je kako pliva, kako poput delfina seče vodu svojim isklesanim telom. Plivaće bez zapljuskivanja, bez napora, kao da voda njoj pravi mesta. Moja najbolja drugarica. 

Dosad je sigurno već zamakla iza ćoška, na glavnu ulicu, uprtila sve moguće torbe, izotimala sve svoje džempere iz mog ormana, namerno ostavila jedan da može da se vrati. Nećeš se vratiti. Sledeći put kad budeš došla, ona će ti otvoriti vrata, i tad će ti sve biti jasno. Ja ću vaš duel na vratima gledati krišom iz hodnika. Strčaćeš niz stepenice isto kao što si maločas strčala. Samo ovog puta vrata zalupiti nećeš, jer će ih ona nežno zatvoriti za tobom, ta statua od žene širokih ramena. „Pogrešila si, pogrešila si, pa barem priznaj da si pogrešila“, skakala je od besa sa suvozačevog mesta, dok sam ukočeno sedela, zarivajući nokte u volan. „Rekla sam ti da skreneš levo, na prvom skretanju, rekla sam ti lepo, a ti se kao i uvek praviš pametna.“ Kruto sam gledala ispred sebe, kroz šoferšajbnu, čekajući da je prođe bes. Kao mazga sam se ukopala, ćutala, nisam napravila ni najmanji pokret. Videla sam skretanje, ali sam produžila pravo. Često je dolazila u kafe u kom sam radila. U tu udžericu uglavnom su dolazili lokalci, regularni gosti, svakome sam unapred znala porudžbinu. Ona je bila nova. Imala je zlatnu grivu, široka ramena, gomilu narukvica koje su čangrljale pri svakom pokretu ruke. Kada bi ušla u kafe, koleginica bi me ćušnula laktom, evo je ova tvoja, prošaputala bi. Dok bih joj pravila kafu, krajičkom oka bih joj pratila pokrete. Dugu plavu kosu stalno je prebacivala s jedne strane na drugu, a uske rolke zatezale su joj se preko ramena. Jednog dana je došla, poručila crnu kafu i na sto stavila katalog srednjovekovnih fresaka. Iskoristih priliku da je upitam da možda ne studira istoriju umetnosti. Ona se na to gotovo uvredi i promrmlja odrično. Odlučih da joj se više nikad ne obratim, ni u oči da je pogledam. Sve dok je jedne noći, dok sam se vraćala kući vozom, ne ugledah na platformi. Vrata se otvoriše i ona me, zatečenu, prepozna, i bog zna kako se obradova, sede pored mene. Rekla je da je bila na koncertu Meredith Monk i da je bilo izvrsno. „Izvrsno“, takve je reči koristila. Rekoh joj da ne znam ko je Meredith Monk, nadajući se da će otići svojim putem ili da će barem ućutati, te okrenuh glavu na drugu stranu. Međutim, ona izvadi telefon i pusti mi klip sa YouTube-a, te kurtoazno pogledah u telefon. Nije loše, otrže mi se šapat. Rekla je da sledeće nedelje ide na koncert nekog čije ime takođe nisam znala i da, ako želim, mogu sa njom, jer njena prijateljica ima ispit, a karte su kupljene. Umesto da kažem videću ili da je pitam koji tačno utorak, ili da se nasmešim onako kako se smeše oni koji znaju da neće doći, iz mene odnekud izlete bestidno „važi“, prebrzo, prerano, gotovo nepristojno. Razmenismo brojeve. Par godina kasnije, moja bi je majka zvala kad god bismo se posvađale, ne bi li od nje saznala šta se dešava i šta radim u životu.

Sada je, verovatno, stala na pešačkom, čeka zeleno. Ako siđem odmah, stići ću je dok još stoji na semaforu. Ako siđem, uspeću da je stignem, ako brzo strčim niz stepenice sa petog sprata na ulicu, dete neće ni primetiti. Dete se igra. Dete je u sobi. Stići ću je nasred ulice, na korak-dva do nje usporiću da se saberem. Na trenutak ću je ugledati kao stranca, tu ženu pravog držanja, duge talasaste kose, u beloj majici bez rukava, golih, raskošnih ramena. Prići ću joj blizu, toliko blizu da joj osetim miris, opor miris znoja, i u tom trenutku ona će se trgnuti i okrenuti. Shvativši da sam ja, a ne neki stranac, nasmejaće se. Izmamiću joj osmeh. Taj kratki osmeh na rubu usana pojaviće se pre nego što se seti šta se dogodilo i koliko je besna. I istog će se časa osmeh na njenom licu pretopiti u grč. Ali taj ću smešak zapamtiti. A onda ću se setiti zbog čega sam strčala dole. Setiću se zbog čega sam ostavila dete samo. Setiću se klackanja na stolici, lupanja o pod, telefona, čaše, vaze, vrata, vrata, vrata. Setiću se da me je ostavila i još zalupila vratima. Onda ću je uhvatiti za ramena, ogoljena, raskošna, široka. Šakama ću čvrsto uhvatiti njene ključne kosti, podvući prste pod njih. Tako zgrabljenu ću je drmusati, drmusati, drmusati, u nadi da će joj to drmusanje utuviti u glavu sve što osećam. Njena glava će se klatiti kao glava krpene lutke. Drmusaću je toliko da se ni slučajni prolaznik neće usuditi da nas rastavi, a ona će plakati. Drmusaću je sve dok sasvim jasno ne osetim miris njenog tela. Ona će me tada ugristi za podlakticu i istrgnuti se iz mog stiska, pa otrčati ka metrou niz ulicu. Mokar trag njene tople pljuvačke još uvek će stajati na mojoj podlaktici, obrisaću je i pomirisati prste. Prolaznik će buljiti u mene razrogačenim očima, ne usuđujući se bilo šta da kaže. Gledaću za njom dok njena silueta ne počne da magli u daljini. Neću pojuriti za njom, jer dete je samo. Priđoh ponovo vratima njegove sobe da oslušnem. Začuh kako kocke lupkaju po podu, pa njegovo disanje, hrapavo od prehlade i zapušenog nosa. Ne smem ovakva pred njega. Ne sa tim licem. Neću je juriti. Vazduh u kuhinji postade opor, zidovi me počeše stiskati, pridržah se za šporet. Kuda izlazi vazduh iz ovog aspiratora? Ako uđe u kuhinju, videće sto, tanjire, escajg, staklo po podu, moje krvave oči. Može da se poseče. Može da pita šta se dogodilo. Može samo da pogleda u mene i da se vrati u svoju sobu.

By Andrea Laušević.